Jani Kovačič

Šiza

Jest pripeklo
u glavu upeklo;
tvoju sjenku iščupa iz zemlje baš,
izvrne te kad se najmanje nadaš!

Sunce sije,
vjetar brije...
»Golgotu nikako!«, nekoliko ih viče.
Isuse, zar to tek neki novi bar niče?

Sunce grije,
Jošt se smije:
Vino muzu iz zubaca tvrđavskih –
na nebu je puno mrcina kumulastih.

Šenuo li si?
Pametni visi.
Zajedno se igramo, karte smo na plaži:
nitko nam ne smeta, jer nismo tu na straži!

Sunce peče,
Strelice meće,
stršeće iz listova, leđa, glave i pluć',
ričeš popijevku na pijesak se naslanjajuć'.

    Ne, ne, ne, ne ne mogu,
    ne mogu se sjetit –
kakav sam bio dok sam još bio dijete?

Tešem samo rukom,
zeleno-crvenim-okom
svaku, koja baljezgati zna;
dajem svakom tko Švarc-Petra pozna.

Zar mi se ludi?
Mama ima sive grudi.
Za mene su prozorni i bez kosti,
tako da kroz njih vidim i što se premosti.

Mati galami,
otac piće tamani;
oca mati ne voli, jer ovaj hrče,
usred noći - kuća mrče!

Doma im je kriza.
Zar sam zato šiza?
Pod zvjezdanim nebom djeca sad spavaju bodro,
ja imam šest prstiju i oko modro.

S njim slušam,
a ništa ne gledam!
Kako će biti, sjetim se nigdar,
sa životom plaćam sreći oltar.

    Ne, ne, ne, ne ne mogu,
    ne mogu se sjetit –
kakav sam bio dok sam još bio dijete?

Ja sam šiza,
stol imam u paradiza –
prostrt za troje i, ako ti se ne žuri pak,
možeš večerati sa mnom i ljude čak.

Stvarno sam šiza
s podpisana franšiza,
oženit ću se – bilo vam drago ili ne –
proizvodit ću podlost, mudrost, ludost - zar ne?

On je šiza,
s psihoanaliza
i s ekspertiza vam za rješenje dovuče uši,
oguli vam lica i sve vas rascjepuši!

Moj centar za govor je na lijevoj strani, baš tu.
Buuum!

Delirij prosječnosti – simulakrum

Tetovirane duše jaučući idu na karneval
želja-stroj im ni za što napravi skandal
    delirij prosječnosti
    delirij prosječnosti
        sve plešu
        svima služe
        sve smiješaju – na gomilu

Su-drugi i raz-isti se identiteziraju
bosi upravo gologa poziraju
    delirij prosječnosti
    delirij prosječnosti
        svi jurimo
        svi kevćemo
        mlatimo – na gomilu

Talci kredita, talci kredita
    ideale nabiremo na burzi iluzija
Talci kredita, talci kredita
    s ubilačkom nonšalantnošću virtualnih rasprava
Talci kredita, talci kredita
do potpunosti beznadežni u muzeju keš-čuda
Talci kredita, talci kredita
    prostovoljno smo izmučeni izborom pop-neba

Jesmo-nismo Oni-Mi-Vi-Ti-Vi-Svi
    Simulakrum, simulakrum, simulakrum, simulakrum?
Jesmo-nismo Oni-Mi-Vi-Ti-Vi-Svi
    Simulakrum, simulakrum, simulakrum, simulakrum?

You are dead. Press Escape & start again!

U života jarku ekscesima se najprije pokrivamo
geometriju bolova iscijeđujemo
    u delirij prosječnosti
    u delirij prosječnosti
        tamo plešemo
        gužvamo se
        svi povraćamo – na gomilu
 

Cerebralni korteks

5 metarske ruke
prema tebi se pružaju
15 nijansi
za 30 kuna dnevno
i u 6h njemački
na koji nikada ne kasni
a tebi se čini
kako se to uopće ne događa
    Nigdje nikoga nema
    Nigdje nikoga nema
        (Cerebralni korteks...)

Netko je opet upalio
semaforska svjetla
preko plakata iznajmljen
metalno slijep juri
ministarstvo za ά-dane
zbraja bijele noći
i ako se to stvarno događa
onda ti se samo čini
    Nigdje nikoga nema
    Nigdje nikoga nema
        (Cerebralni korteks...)

Ako je stvarno, jer stvarno jest da stvarno upravo ništa nije;
Stvarno je, dakle, stvarno je kad stvarno stvarno ništa nije!
Stvarno stvarno nije stvarno stvarno stvarno nije stvarno...
Stvarno ništa nije...

Stvarno, nije stvarno, stvarno nije stvarno, stvarno...

Perspektiva se već
za 200 kuna dobija
čega god još nema
nalaziš dolje u dućanu
za zrcalom tvoja slika visi
i šta misliš tko si
nitko se ne smije za tobom
zato jer te nema
    Nigdje nikoga nema
    Nigdje nikoga nema
                         (Cerebralni korteks...

Fantom

Ceste su asfaltne žile i promet je moja krv
Ako ne znaš kako te vidim – semafori su oči

Služi meni sluga krdo, koje posprema, čisti me
Varaš se da si ovladao mnome, jer posjedujem te

Grad sam
Vječan sam

Što više okrutan sam i bestidan, tim više me vole
One, koji me ne poštuju, ulove, u zemlju ih nabiju

U mojim prsima gnjev vlada – to nije srdžba – to je srce
Svetim se za svake snove, u smogu utapljam – upravo sve

Grad sam
Vječan sam

Tko se meni ne divi, toga bacim u kanal
Tko se slučajno zaustavi, na njega pustim svoju rulju

Ona ga gazi i melje dok obraz ne izgubi
Boji me se ako mi se upali moja limena krv

Grad sam
Vječan sam

Dođi mi u naručje, dođi da osakatim te
U mojim crnim tamnim kutovima čekaju štakori te

Boji me se ako mi se upali moja limena krv
Jer poprijeko tada sve kolje, grize, grebe i ubija

Grad sam
Vječan sam

Prijevod Goran Janković