Iztok Osojnik

Berlin, Odisej i noć

Po Heraklitu, naime, nije moguće dvaput ući u
istu rijeku, niti se dvaput dotaknuti promjenljive
biti obzirom na (njenu) kvalitetu, nego se ta u oštrini i
brzini promjene raspršuje i opet sabira (još bolje:
ni »opet« ni »kasnije«, nego se istovremeno
sastavlja i rastavlja) i dolazi i odlazi.
            (KR 217; M[40 c3] S 18)

U memoriju čovječanstva ugnijezdila se pogrešna vijest
kako je Odisej po pobjedi nad Trojancima
otplovio na dugo putovanje i na kraju
se vratio na Itaku. Kazuko Shiraishi tvrdi suprotno.
Putovanje se po njenom mišljenju nikada ne završava. To ne može biti istina,
da se nije vratio ova pjesma nikada ne bi nastala.
A, s druge strane, u pravu je. Još uvijek putujemo.
Blizu istine je i James Joyce.
U romanu opisuje dugo putovanje po gradu,
koje je Ulysses obavio pješice.
I Odysseys pripovijeda o junaku sumnjivog ugleda
i Machiavellijevom pristaši iz trinaestog ili desetog stoljeća
prije naše ere, koji tvrdi kako nisu važne
vrijednosti, nego biti lukav.
Imao je sreću da su mu pet minuta pred dolazak
na postaju pred nosom zatvorili podzemnu željeznicu. Tako je počelo.

Odisej (od odyssomai, biti ljut)
se, s kartom Mediterana, postavio pod uličnu svjetiljku,
skinuo naočale (dalekovidnost starosti) i pažljivo je razmotrio.
To neće biti teško, pomislio je. Odavde do Nausikaje prepustit ćemo se
vjetru i slučaju. Potom preko rijeke Spree.
Naprijed mimo Scile i Haribde, obiju manjkavo
obučenih dama na Oranienburgstrasse. Gledaj pravo ispred sebe!
Zatim po Friedrichsalle i ispred Kirkinog otoka,
kojeg krase razvaline Pergamona, desno.
Otuda dalje brodi jedno vrijeme po lišću i pazi
da ne staneš na pasje govno!

Nakon susreta s dvojicom nasilnika
u Polifemovoj špilji na Alexanderplatzu,
spušta se u podzemlje i sam sa sobom razgovara na pet jezika.
Zvuci koraka odjekuju u praznim i s grafitima oslikanim tunelima,
i kad se vrati na površinu, nad njim se podignu okomiti zidovi
stakla i čeličnih cijevi Potsdamer Platza.

Dolazi u zemlju Fajaka. I tako dalje. Put se ne završava, kaže
u Odysseus von heute spomenuta, 1931. u Vancooveru rođena
japanska pjesnikinja, koja se još kao dijete s roditeljima preselila u Japan.
Kontradiktorno. I tako dalje.
Zadnju zbirku poezije, karakterističnog naslova
Kuroi hitsuji no monogatari (Pripovjed crnog ovna)
objavila je 1997. godine.
I tako dalje.

Odysseus der keine Rückkehr kennt.
Odysseus der nicht zurückkehren kann.

No, je li prošlost mjesto?
Zašto bi se čovjek želio vratiti u minula vremena?
A što je s Penelopom, Laertom, Telemahom?
Jesu li zauvijek uhvaćeni u prošlosti?
Odisej zazviždi. Iz tame mu priđe žena s psom na uzici
i sumnjičavo ga pogleda.
Cesta je u istom momentu odnese u suprotnom smjeru,
sjenke žene i muškarca iz zrcalnih svjetova, koji kliznuše drugo
mimo drugog mimo kao dva čovjeka na stubištu na Escherovoj grafici
s naslovom Realativieit. Stupao je, zviždao,
sam sa sobom i sjenkama razgovarao na pet jezika,
okrenuo se i gledao unatrag (hodao unatrag i gledao unaprijed).
Kad se opet okrenuo, gacajućeg po nanešenom lišću,
između Pasternakgasse i Majakowskiring, prostrijelila ga je spoznaja
kako sada, kad govori njemački, može prevoditi i iz njemačkog.
Daleko na sjeveru grada, gdje je čuo Paula Celana kako čita pjesmu Todesfuge:
Margarete, Sulamit, Tod is ein Meister aus Deutschland.
I tako dalje.

Odisej je odplovio ujutro, no putovanje nikad nema kraja,
Odisej hodi u vremenu koje se rasteže (Sveti Augustin),
u cipelama jedri protiv vjetra
od jednog do drugog mosta, sunce se već jučer potopilo u tamu.
Zaustavlja se. Večer provodi kod Kirke, tri sata uhvaćen na otoku engleskog.
Ali, zašto on? Zašto Odisej? Zašto Kazuko Shiraishi?
U dva ujutro, grad je napušten poput groblja. Nitko
se ne poteže za nj. Ceste i ulice su prazne, po njima se valja
ledeni vjetar i zamrzava stakla na parkiranim automobilima.
Čovjek hoda, vrijeme se zaustavlja, čovjek diže noge,
stoji na mjestu,
a cesta pod njim teče kao rijeka ispod mosta,
uskovitlana
ulicama koje se izlijevaju u nju,
ili tramvajskim tračnicama
    koje se svijetle kao skalper.

U nekom zasvođenom, blijedo osvijetljenom podrumu u igri svjetla i sjene
tone u kišu razgovora. U kutu svira jazz kvartet.
Iz polumraka izlazi prijatelj Takeshi i isprosi stotku.
Prostor je zadimljen i nabijeno pun. Nijemci su
s Ukrajincima igrali neodlučno i uvrstili se na svjetsko
prvenstvo u nogometu, koje će sljedeće godine biti u Japanu.
Odisej skreće na Kaiserdamm i odvozi se
u crno more tame, dalje k istoku.
Umoran sam, ali preda mnom je duga noć.
Skrećem udesno i hodam pored samostanske ograde.
Na pločniku leži bicikl bez točkova. Junkers
izrađuje vodene lule. Iz tame niče znak Kruppgasse.

Tu sam već bio, samo na drugoj strani. Okrećem se i gledam tamo
gdje sam stajao prije tjedan dana i gledao.
Odysseus der keine Rückkehr kennt.
U ruci vrtim čašu piva. Dosađujem se,
naslonjen na drveni pult sjedim na barskoj stolici,
So fährt Odysseus heute.
Ali, ja nisam Odisej,
on je Odisej,
bicikl bez točkova je njegova barka,
ulica koja uranja u tamu, Itaka. Ispod
svjetluca Spree, kuće su
usisale tišinu u sebe i grad prepustile muku,
po kojem se na koturaljkama lišća vije vjetar.
On, Odisej, koji voli hodati pustim gradom,
jer pjevati znači biti zadovoljan,
ići u noć koju tišina opkoljava mrazom,
i ne ide nikamo, koraci stupaju u mjestu,
pod njima teče cesta, u cik-caku pasjeg izmeta vije se drvored
und Odysseus wandte sich und hatte kein Gesicht.

        (Domo arigato gozaimashita Shiraishi sensei.)
                        Berlin, 2001.


 

Osnivanje Slovenskog državnog suvišnog kazališta

Danas sam osnovao Slovensko državno suvišno kazalište,
što ćemo sve samo imati u njemu.
Glumci bez glasa, prehlađeni, šmrcavi, natjecat će se u
akrobatici. Pjesnici, ti gadni stvorovi, u koje ubrajam
i sebe, posipat će se riječima. Njihova gola tijela
paradirat će po Arbatu u pratnji krokodila na uzici,
kockari će uvijek bacati kocke tako
da ostat ćemo na onoj strani vasione koja jest, umočeni
u mastionicu, iz koje sijat će glave kao hortenzije.
Pjesnici i pisci, stvarno, nekakvo leglo
koje nas oduševljava dosadnim avanturama junaka
koji su išli kasno na spavanje, jer ih je potopilo kao Titanik. Borci za
slobodni Tršćanski teritorij zamahnut će rukom, dok
budu dodjeljivali Nobelovu nagradu od poezije neće biti ništa.
Samo u nekom kineskom zatvoru istezat će žirafe
vratove, ne bi li vidjele komadić travnjaka na kojem partijske
vođe od dječijih glava prave lulice za opijum, organizirat
ćemo demonstracije na kojima zahtijevat nećemo ništa,
zadovoljni smo fašistima u vladi i ubojicama po diplomatskim
predstavništima, hoćemo samo da se proda još više oružja, da
KD groupies nagrabe još više para i da neki novi
političar proda još jedno državno vlasništvo nekom debelom
prascu iz Belgije. Naše želje su skromne. Želimo da
posijeku šume, travnjake ograde žičanim ogradama pod
naponom, zabrane uporabljati javne ceste, naplate zrak
i pogled na Krim. Želimo da pisce pobacaju iz
stanova i da ih nasele među svinje, a pjesnici, ti odvećni
smradovi i lažovi, neka jezicima ližu zemlju ispred one
ćelave nemani, dok se asfalt ne rascijepi i po
pukotini ne dopliva Mojsije s ministarstva inozemnih poslova,
najdeblji od prasaca i, na uzici za sobom, ne dovuče
ono govno, predsjednika nekog društva – zna se kojeg –
i ne budu zajedno odletjeli u nebesa gnojnih čireva i
pokvarenih organa, a svi mrtvi pisci budu nastupili na
pozornici s lovorovom grančicom u zadnjici, pjevat će i svirat im Bob
Dylan, zavarit ćemo im na glave slušalice, poslušat će
morati stotrinaesto ponavljanje moje radijske drame Gnus
mračnjaka, njihovi nečujni mutavi glasovi zabavljat će
nas kad se budu uvijali od nemoćne boli, jer ne
mogu dramu slušati još i stočetrnaestiput, ali ne i ne,
jer je srijeda navečer, još jednom, pit ćemo šampanjac iz
plehanih grala, za mezu bit će dugmad koja su popadala s
mojih košulja, ja, impresario, menadžer, debeljko sa slonovskom
zadnjicom, ja, balerina u cirkusu Klutzky, koja je pala s
vrha šatora, ljudi se kikoću, ljudi plješću, ljudi se
smiju, tresak je bio orgazmičan, elastike su popucale, tlo se
presavilo, zemlja se rascijepila. Wim Wenders je spustio
kameru, oganj je oprljio njenu bradu, knjige su se ugljenisale i
pretvorile u lim na kojem hrđa zapisuje stihove o
žutim maslačkovim cvjetovima u logoru smrti, o, Pruska, tvoj
tanker na sjevernom moru usamljen je kao galeb,
ha, ha, smije se pesimistični Dioniz,
na tirsosu ima komad lubanje gospodina javnog tužitelja,
sve je prilično komično, a dakako – ništa nije istina,
posmatram raspad sistema u parteru, gledatelji ustaju, rado bi
otišli, čeka ih goveđa juhica, a nasuprot dolaze u stalno
većem broju novi i novi gledatelji, puna dvorana
Shakespearea i dva Cankara su među njima, jašu koze,
urlaju, krinke luda ovili su oko vrata kao neku
zastavu, znamo, to su naši dečki, s prstom u zadnjičinoj rupi i
kojim nojem na tanjuru, s peršinovom perjanicom za
šeširom,
gazimo do koljena, tišina je poput crvendaća,
sviđaju mi se ti medvjedi koji ne spavaju jer je tek ponoć,
ljeto je ove godine već na Arktici, razbija njušku nekom ledenjaku,
pljusak i džinovski val, potres, cirkus se stresa, ljudi
vrište,
konačno imamo potpun, suvišan kaos,
kazalište je utemeljeno,
još jedan grad izbombardiran, izbrisan s lica zemlje,
upotrebljavajte prah protiv bubuljica. Faludža gori, gorjela je,
sada je prah na izglancanim cipelama ubojice,
na mojoj kartici je još prilično para, što je dobro,
telefon me prati, špijunira za mnom, fotografira me u
zabranjenim položajima, skenira mi akrilne zube i javlja
poreznoj upravi da sam preljubnik, prilično depresivno,
priznajem,
osnovao sam suvišno kazalište, igrat ćemo suvišne
predstave, pisat suvišne komade, živjet suvišnu narudžbu za
novine, pit suvišnu kavu bez kofeina,
imam suvišnu gripu u suvišnom bolničkom krevetu,
tog liječnika treba privezati za bolnički krevet na
njegovoj klinici, nuditi mu njegov vrhunski stručni tretman,
to važi za zdravstvo u cjelini, ali zdravstvo je fabrika za
ostvarivanje visokih plaća i privilegija za liječnike, bolesnici
su nužno zlo, što manje izliječenih – tim veća učinkovitost,
svaki trgovac bi se pušio od muke ako bi stranke  čekale po jednu
godinu na njegove zubne četkice, javni sektor je tu kako bi vlast
ostala na vlasti, jebem ti, bole me leđa, klanjam se gospodine,
vi ste veliki prasac, prodajete li se u komadu ili na polovice, a što je
s tom lubanjom na dvjema pritkama, kojoj smrti ona služi,
koja ubilačka partija je to, stranka ubojica krumpira,
koja se ljulja kao ruska jedrilica na oceanu votke,
led je zelen, dubina Arktike je zelena, kifle su zelene,
marinirana arktička pastrva je zelena i Sibir je
najzeleniji,
nebo nad Sibirom,
moja draga Jeanne,
jeste li vidjeli te oblake konzervi,
te naftne bačve radenske slatine,
te kahlice sode bikarbone? nebo? nebo je ljubičasto,
solna kiselina je smeđa, parter je narančast usred noći, vrijeme je da
završimo predstavu za javnost, sati je pola devet ujutro,
zaspali smo,
presavijeni preko stolice.

 

Oda velegradu

2.

pospremio sam kuhinju, zamijenio baterije u mišu
i sve što u ovom trenutku želim je dobra pjesma
zato sam prošao pola londona, obišli smo sve kuće
(u londonu), u kojima je živio w.b. yeats, prebrojao više stotina rascvjetalih
trešanja, magnolija, badema, japanskih trešanja i bezbroj
poljskih biljki koje se tiskaju u engleskim vrtovima
pojeli smo fish and chips i dvaput se, zbog razloga koje
ovdje pominjem kao važne, prošetali preko hammersmith bridgea
jednom  do kuće br. 48 u lilien street, drugi put natrag na postaju. bilo
je sunčano, ali hladno, tištala me je mala nužda i srce mi je kukalo
kao stara drvena daska preko koje prolazi vlak. na zidu ispred mene zaustavila se buba
za koju ne znam što je. nije stjenica a nije ni moljac. stjenice spominjem jer su ih
londonski hoteli navodno puni. još uvijek zavijaju sirene policijskih automobila
susjed se opet odvezao na svojoj hondi silver wings, sve to u pola pet ujutro
nepomičan ležim i osluškujem tamu. U trbuhu kuće ponavlja se jedan te isti
glazbeni komad, koji je, barem tako mislim, dylanov. refren aleluja ponavlja se u
nedogled, a ja sam u mislima još uvijek u jago poetry cafeu, gdje sam prekjučer čitao
razmišljam o tome kako odlično čitaju engleski pisci. ti s kojima
sam dijelio večer, bili su fenomenalni. jedna kanadska pjesnikinja i jedan engleski pjesnik,
koji su u sebi imali nešto thomas-dylanovskog, podsjećali su me na silviju plath i teda hughsa
bili su puknuti ko mine ali, čitali su odlično. engleski pjesnik me je podsjećao
na mene, na moje duge, podivljale monologe, u kojima čovjek ne samo da opisuje svijet
u kojem živi, nego se otvara kao steznik, razgrće svoja rebra
i pokazuje zdravu nutrinu. za trenutak sam oklijevao,
htio sam se proglasiti psom, ali onda su prevladale činjenice i
tu stavljam točku
 

 
3.

gdje je sad ono sunce? na russel squareu. htio sam razgledati
russel square, mistično mjesto, nedaleko odatle eliot je išao na posao u banku
osjećam se kao jedrilica koja siječe atlantik
russel square mi se čini džinovskom rupom u lavirintu mojih pluća
uopće ne znam odgovor. najvjerojatnije to nije baš
univerzalno, nešto s čime bi se mogao identificirati
dobronamjerni, a prije svega potreseni čitatelj
žao mi je, volio bih hodati pored rijeke lee, ali nedostaje mi vremena
došlo je do određenih raskoraka
mind the gap
podzemna željeznica je oblikovana kao nesvjesno. čovjek ju upotrebljava
klizi po crvima u trbuhu londona. je li to ljubav? jest
ili se radi o pavlovljevoj asocijaciji podzemne željeznice, koja stvarno znači
razlog za taj dugi pogled u prazno u beskonačnoj uri jutra, koje se još nije probudilo
i noći, koja je već pobjegla na spavanje
sirene su utihnule. valjda na lse predaje renata salecl
zapravo nemam puno za reći
čovjek ide bez glave i repa
iz ulice u ulicu
šutnja je nešto mudro

 

4.

stajali smo dakle na grobu williama blakea
već odavno mi se sviđa njegov prezir
mislim, kako su ljudi nešto što treba prezirati
prezirati njihovu mržnju i zloću
iako moram, uprkos čovjekomrštvu i preziru, priznati
kako se ovaj put slovenija pobrinula za mene. zrak, koji pipam ispruženom rukom
vjetar, koji mi se zabada u lice, pogled na krastavičji neboder
rasprave o kosovelu, foucaultu, kenu russelu i mavericku
odraz su naslova iz besplatnih novina koje dijele po ulicama
osjećam se kao zmaj na skijama koji prolijeće oxford sreetom
divljom strminom još jednog mjesta koje je postavljeno ukoso na vodoravna tla londona
tell all the truth, but tell it slant
kako ne bi bilo nesporazuma – baš nimalo ne ludim, reći istinu
nemoguće, i da se namirišem svinjskim govnimna ili parfemom
juliette greco roug № 306. kad se luna otkotrlja dolje niz ulicu srce utrne od groze
četiri čovjeka s nosilima trče niz old street, hej, blake, neće mi uspjeti pobjeći im
stakleni ocean koji se komprimirao u zmiju u mojoj glavi
noćni razgovori u parku na hoxton squareu, otvorili su vrata u drugu stvarnost
koja podsjeća na rano jutro, kad se čovjek probudi iz snova
i posegne za svojim zašiljenim, grafitnim sitom
ne bi li uglasio svoj notorični moped
radi se o kolektivnom projektu dvaju srca
koja zajedno luže žljebove dana. koraka granit, tvrd kao udarac glavom o rub vrata
sad opisujem »slant«. šum vode u lavabou (slant)
ne znam što mi je. ne mogu se raspuknuti, uši me bole od tišine
od tog atmosferskog pritiska u glavi koji blokira žderanje beznađa
sav taj enormni rascvjet kapitalizma premalo je za misao
koja se skriva u mojoj glavi
nisam čovjek, pas sam, njušim more
tko uistinu sluša
 

Prijevod Goran Janković